Početkom ove godine završeno je rušenje hala, a što je označilo kraj industrijskog kompleksa Mundus u Varaždinu. Rušenje poslovnih prostora tvornice u kojoj je 2011. proglašen stečaj, simboliziralo je i kraj snažnog i brutalnog procesa deindustrijalizacije koji se vodio od početka devedesetih godina prošlog stoljeća te je ostavio traga u mnogim sredinama u kojima su poslovali nekadašnji drvno-industrijski kombinati. Sada su i formalno u Varaždinu uništeni zidovi i instalacije, ali već se desetljećima uništava sjećanje na kultni status proizvoda bečke grupacije Thonet koja je upravo u Varaždinu poslovala krajem 19. i početkom 20. stoljeća.
Mundus se odlično uklapa u sliku općeg stanja deindustrijalizacije u Hrvatskoj koja se uspješno obračunala s bivšim drvoprerađivačkim kombinatima, poput Šavrića, Belišća, Vrbovskog, Nehaja, Česme, Drave, Industrogradnje u Lomnici, ili DIP-ova u Delnicama, Ogulinu, Brinju, Josipdolu ili Karlovcu. Učinjena je neprocjenjiva šteta, ne samo za ekonomiju, nego i za struku. Banke i ulagači se rješavaju te imovine, ali rušenje tvornica je zapravo znak odumiranja njihovih socijalno-proizvodnih sustava. Oni su značili život za širu regiju ili neki kraj, a u ranijim razdobljima su uspješno proizvodili i plasirali proizvode na svjetsko tržište. Odjednom su u tranziciji postali neperspektivni, uz neke vrijedne izuzetke opstanka starih tvornica za koje su zaslužni lokalni ljudi u Vinkovcima, Virovitici, ili u Požegi, kao i u drugim mjestima gdje su u stare tvorničke hale ušle nove tehnologije i nastavljena je prerada drva.
Mnogo je razloga postojalo za uništenje kombinata – najprije njihove vrijedne nekretnine, zatim njihovi tržišni udjeli sirovina, a u krajnjem slučaju i njihova radna snaga koja se raspršila ili je pokrenula neke nove proizvodne projekte. Dio tih ljudi, radnika i stručnjaka bezobzirno je završio u povijesnoj ropotarnici. Još je 2015. godine u baroknom Varaždinu ugašena čuvena proizvodnja stolica od savijenog drva i pletene trske, a sve to je bilo temeljeno na tradiciji i kontinuitetu industrijske proizvodnje koja seže u same početke industrijalizacije u Hrvatskoj tijekom 19. stoljeća, odmah nakon uvođenja parnog stroja. Savijeno drvo je u bivšoj državi simboliziralo upravo Varaždin, bio je to sinonim za varaždinsku tvornicu Florijan Bobić, iako ona nije bila jedina koja je proizvodila tu vrstu namještaja u Hrvatskoj. Međutim, ona je često prednjačila u kvaliteti i u tradiciji. Sada kada više nema tvornice, ostale su na tržištu milijuni starih Thonet stolica, koje su nijemi svjedoci prošlih vremena. O kultnoj tvornici u Varaždinu, kao i o drugim kombinatima ostat će tek pokoji zapis ili sjećanje ljudi iz struke.